Foto: iStock/Gulliver
Počelo je negdje od petog mjeseca pa nadalje kada sam počela zaspati dok hranim bebu. Sjedio sam u krevetu, gledao na sat, bilježeći naglas – za pauka na stropu – “opet je 3:15”, naslonjen na zid, a sljedeće čega se sjećam je da je sat već 5. sat, ukočen sam kao mrtvac, a glava mi visi naprijed i samo što nije pala i otkotrljala se pod krevet. Vrat mi je počeo izrazito škripati i morala sam spavati s putnim jastukom pokraj sebe – budila sam se noću s njim ispred sebe i sjetila se staviti ga oko vrata.
Počeo sam zaboravljati čije ime, kao i imena raznih stvari poput vlaka, kruha, dizala, sira, radija, dinje i mnogih drugih. Da ne bih šutio kao potpuni idiot, riječi koje su nedostajale zamijenio sam znakovitim “UHH… AHH… HUH???” i upitnim pokretom ruke, na što su oni oko mene, od srama gledali borim se, odgovorio je i počeo se natjecati u pogađanju . Kad sam trebao razgovarati s ljudima izvan mog bližeg okruženja, prethodno sam vježbao.
Dobar dan, ja sam… Ovdje sam zbog… kada ću moći… HVALA PUNO, bok!
I na odlasku sam pazio da ne udarim u vrata.
Nekoliko puta su me na ulici sreli ljudi koji me očito poznaju. Mislim da sam ih i ja poznavao, ali se nisam sjećao ni tko su ni odakle su. Bok, kako si, kako je mali, ole, tako je sladak, sve o svom tati (dobro, znaju i tatu!!), i tako dalje, shvaćaš, a ja sam se osjećao prokleto neugodno jer sam bio SIGURAN da sam ih već srela, možda smo čak bili skupa na moru, planini ili disku, ali žao mi je ako se sjetim tko su i kako se zovu. Svaki put sam se uspjela izvući da ne zaboravim da patim od amnezije, a jednom sam se čak sjetila s kim sam razgovarala tri mjeseca kasnije kada smo ta osoba i ja završile u istom hotelu i društvu.
Razvio sam problem s pićem. U smislu da mi se nakon dva-tri gutljaja piva zavrtjelo u glavi kao nakon tri velike votke. Nakon jednog tako loše savjetovanog popodnevnog piva, morao sam se nasloniti na kolica kako bih stigao kući, a da se ne onesvijestim u pješčaniku.
Često stavljam isti aparat za kavu u hladnjak, limenku za kavu pored vilica, a sušilica se užasno začepila papirnatim ručnicima koje sam stalno zaboravljala u SVIM džepovima svoje odjeće. U šestom mjesecu, kad je stroj već cvilio kao parna lokomotiva, suprug bi ga jednostavno otvorio, a iznutra bi, zajedno s odjećom, izletjelo na tisuće sitnih komadića sasušenog papira, a on bi mahnito počeo glačati njegove čarape.
Moje sjećanje na to razdoblje je scena koja se odigrala u kući do nas. U njemu su bili smješteni ilegalni imigranti, a budući da je bilo ljeto, red je bio beskrajan i danonoćni. Još jedne srpanjske noći koju sam gradio, čuo sam vrisku i provirio iza zastora. Krupni plavokosi vlasnik lokala visio je do struka kroz prozor na prvom katu i ružičastom japankom po glavi udarao dvojicu imigranata koji su se pokušavali popeti na zid. Ne ideš gore, japanka na glavu, bježi odavde, japanka na glavu, bježi odavde, oboje, PLAYYAYAYAS.
Isuse, rekoh si, barem imam krevet – možda neću moći spavati u njemu, ali ga imam i nitko me ne tuče japankom po glavi. Sve ostalo će biti u redu.
Autor: Krasimira Hadjiivanova,
