Proteklih dana tekst Nikolaja Fenerskog “” izazvao je iznimno burnu raspravu i ekstremne reakcije. Njegov tekst skinuli su mediji koji su ga prvi objavili. Ali istina se ne može pogaziti, riječi ostaju kad nose istinu. Ovu neugodnu istinu pisac nemilosrdno iznosi izrazito oštrim jezikom i neugodnim zaključcima. Nekoliko sam dana razmišljao o temi, o tekstu, šetao sam kroz život naprijed-natrag i ustanovio – Fenerski je u pravu!
Ne možemo sami sebe lagati da je život ispunjen s previše “sigurnosti”, kalkulacija, opreza i svega što se zove opravdanje, ali ne i smisao i razlog. Sve je manje onih koji riskiraju, vođeni srcem, srljaju glavom naprijed, vođeni entuzijazmom, tj. vođen istinskom energijom života. Ušutkavamo svoje instinkte, pritom uopće ne mislim na životinjske.
Fenerski je dovoljno vrijedan da kaže: „Na kraju ispada da su muškarci u Bugarskoj krivi za prazne utrobe bugarskih žena danas. Nema ih. Nema ih. Mrze ih. Nije ih briga. .. Tko je više kriv, žena ili muškarac? Uvijek sam mislio da je muškarac.”
I tako je to. Oprostite – činjenica. Veliki dio muškaraca danas se ne ponaša dostojanstveno, a ljudi su sve kukavice. Muškarci u 30-ima nemaju osnovnu kulturu osjećaja i odnosa, muškarci u 40-ima nemaju niti jedno dijete… To su činjenice, a trend se produbljuje. Riječ “odgovornost” najčešće se pojavljuje u takvim tekstovima i ne ide dalje od nje. Očevi napuštaju svoju djecu pri prvom ozbiljnom problemu u paru. U našim životima nema prirodnosti, spontanosti, istine. Nema ih više i možete to osjetiti, jako, jako vas udara u prsa. I ne možemo se praviti da to ne vidimo i da nema svojih posljedica. Veze se danas sve lakše svode na online stanje i samo jednim klikom, bez ikakvog objašnjenja, u djeliću sekunde se UGASE.
Ne izlazimo iz svoje zone komfora. Pogledajte što ima na Facebooku: fotografije s ljetovanja, hrana, selfiji (s filterom, naravno). Nema tu ništa loše, veličina je ta koja prijeti.
Kao što sam već rekla, razmišljala sam o temi, o tekstu nekoliko dana, hodala naprijed-natrag po svom životu i odlučila podijeliti sljedeće.
Prvo sam dijete rodila s 21 godinom mračne 1998. godine. Bilo je trenutaka kad sam mu napravio kašu od brašna i vode za jelo. Bila sam potpuno zaslijepljena ljubavlju, potpuno ostvarena želja, druga godina redovnog studija, prije poroda u bolničkom krevetu čitala sam za ispite, išla kod njih s bebom u klokanu. Studij nisam prekidao, uspješno sam diplomirao sa zvanjem magistra, nisam imao „babe“. Nakon pet godina došlo mi je drugo dijete. Treće je bilo ludilo po mišljenju liječnika, ekonomske situacije i moralnih temelja države. Ali i dalje sam bio zaslijepljen ljubavlju i ništa drugo nije bilo važno. Za sve to vrijeme između prvog i trećeg djeteta naučila sam treći jezik, upisala drugi fakultet i još dvije kvalifikacije, au više od 20 godina radnog staža imala sam 11 mjeseci da nisam radila. Nije zato što posjedujem jedinstvene kvalitete. Naprotiv, jako sam neuredan, disciplina mi je izazov… Ne znam kako, ali nekako sam uspio. Vjerujem da u svakome od nas leži sposobnost snalaženja, sve dok postoji želja, dok je inspiriran.
O nakupljenom životnom iskustvu ne trebam objašnjavati. Bilo mi je jako teško, bila sam na rubu očaja, bila sam bez posla (između jaslica i vrtića kod jednog, jer vidiš, rodio se do lipnja i ne može ljetovati u vrtiću) ), morao sam prodati svoj klavir kako bih platio račun za grijanje. Nakon nekoliko godina kupio sam novi, iako do tada nitko od djece nije pokazao interes za njega, a onda se pokazalo da je čekao trećeg (ovo u smislu da i vaše najosnovnije vještine mogu postati inspiracija za djecu .Ništa nije slučajno!) Nepotrebno je reći da je svo troje moje djece divno, tko nije! I sad mi je teško i znam da neće biti lakše. Ipak, kada se osjećam najkrivlje, tužno, mračno, usamljeno, očajno, dođe jedan od njih, zagrli me i kaže: „Mama, ja te volim više od Kosmosa, jer nema ništa veće od Kozmosa.“ I onda razumiješ, da ti ovo dijete donosi svemir i stvorio si drugi svemir i to je jedina smislena stvar koju si napravio. Ali iznad svega, uči te vjeri, istoj vjeri koju si imao kad si ga stvarao i nemaš pravo poreći ga!
Nedavno sam čula dvije žene kako razgovaraju, iz razgovora sam saznala da je jedna razvedena, a druga je slobodna i navodno ima nekih osobnih problema. U jednom trenutku jedna je rekla: “Dobro da smo barem rodile”.
To je to, koliko god bili emancipirani, obrazovani, kvalitetni, jedinstveni, mi smo dio prirode. Nakon svake burne, sretne, nesretne, zajedničke, katastrofalne, kakve god ljubavi, profesionalnih postignuća, znanstvenih titula, drugih postignuća… sve to prođe, njihov trenutak ispari u vremenu. Ostala su dva oka, noge koje trče, nemirne ruke, stvorene s ljubavlju. I vjerujte mi, to je savršeno spojivo s radnim obavezama, i plaćanjem računa, i svakom drugom manjom životnom fazom koju danas definiramo kao “prepreku” za rađanje djece.
Uvijek će biti prepreka i poteškoća, ali ono što ostaje je dijete. I nikad nema zgodnog i prikladnog trenutka za porod, ali ima kada je stvarno kasno. Neopozivo kasno.
Koliko god banalno zvučalo, čovjek žali za stvarima koje NIJE učinio.
Budući da ovo pišem iz ugla žene koja je imala sreću bez problema zatrudnjeti i roditi, a danas ima mnogo parova koji iz zdravstvenih razloga ne mogu imati djecu, dopustit ću si navesti primjer moj vrlo dragi prijatelj koji nije oklijevao posvojiti dijete. Kuće su pune djece koja čekaju svoje obitelji. I vjeruj mi, to što tvoje dijete nosi tvoje gene i nisi spavala godinama dok ne odraste i sve ostale žrtve majčinstva uopće ne znači da će biti isto kao ti i opravdati tvoja očekivanja (koje nisu uvijek najbolje nego dobro za njega.)
Shvaćam da je ovaj tekst postao vrlo osoban. A i tekst koji je postao povod ovome je osoban. Jer teorija je jedno, ali osobni primjer je taj koji uči, daje nadu, nadahnjuje.
Dakle, ako ste student, živite u hostelu, nemate bake, ali se volite, ujutro prvo pružite ruku da dotaknete voljenu i nastavlja dovoljno inspirativno… pa svaka ljubav zaslužuje dobiti većina, koja se ne slučajno naziva “čudom života”.
Ostalo je besmislica i prođe, a kad god je čovjek pomislio da je veći od prirode i da joj može lagati, okrutno je zažalio.
Ovaj tekst pišem od kuće prije odlaska u ured s trećim djetetom. Imam fleksibilno radno vrijeme. I koristim ovu priliku da se zahvalim na humanosti svog poslodavca, koji već više od tri godine nikada, baš nikad nije pravio problem dovođenja navedenog djeteta u ured, te se s dužnim poštovanjem odnosi prema zaposlenoj majci koja svoje dijete odgaja na selu. , unatoč, unatoč svemu….
Nedavno sam vidio misao koja je glasila otprilike ovako: “Ljubav nije zahvaljujući, nego usprkos.” I ne samo ljubav, život je “unatoč” a dijete sve više “uprkos”…
Ono što nam treba je još malo ludila, samo malo, ali dosta je…
Dok pišem ovaj tekst, treće dijete me pita:
– Što radiš?
– Pišem tekst o tome zašto treba biti više djece.
– Da bude više ljudi na svijetu koji se vole i da bude više ljubavi!
Međutim, kada su srca prazna ne može biti ljubavi. A djeca se prave (ili usvajaju) s ljubavlju.
Pa… to je to!