Prije šest godina postala sam majka. Ne mogu reći da sam bio mlad i neiskusan. Već sam imao dvije visoke stručne spreme, znao sam nekoliko jezika. Putovao sam i radio u Bugarskoj i inozemstvu. Moglo bi se reći da sam imao dobro životno iskustvo za svoje godine.
Dijete je bio sasvim prirodan korak u našem zajedničkom životu s mojom partnericom, no roditeljstvo se za nas pokazalo kao novi svemir koji i danas iznova otkrivamo. Prije nego što sam rodila, biti mama bila je sve u mijenjanju pelena, odabiru štihova za djevojčice i guranju mojih ultramodernih kolica u park. Svatko tko ima dijete zna kako sve to postaje besmisleno kada ima temperaturu ili neki drugi zdravstveni problem. Svaki roditelj zna koliko se nemoćno osjeća kada mu dijete pati, a ne može mu pomoći.
U prvih mjesec dana nakon rođenja djeteta cijeli moj svijet se okrenuo naglavačke. Banalan kožni problem, tzv. atopijski dermatitis, s kojim se danas susreće gotovo svako treće dijete, potpuno je promijenio moj pogled na život.
Zašto?
Nakon brojnih konzultacija sa stručnjacima i prokušanih marki skupe kozmetike i masti, djetetu nije bilo bolje. Osip je samo prešao s jednog dijela tijela na drugi. I tražio sam odgovor:
– Zašto moje dijete izgleda ovako, a moje djevojke ne?
– Zašto moja beba spava s čarapama na rukama da se ne počeše u snu?
– Zašto smo muž i ja naučili spavati sjedeći kako bismo mogli ljuljati dijete na nogama i držati ga za ruke da se ne češe?
– Zašto ne mogu poljubiti bebine obraze koji su krvarili od izgrebane kože?
Svi su mi odgovarali “Pa to je genetski”, “To je iz zraka”, “Prerasti ćeš to” itd. Ali to za mene nisu bili uvjerljivi odgovori i stalno sam si postavljao pitanje „Zašto“. Budući da od stručnjaka nisam dobio zadovoljavajući, iscrpan i logičan odgovor, počeo sam čitati.
Ovo je vrijeme da se zahvalim kreatorima Interneta i izrazim im svoje poštovanje. Zahvaljujući globalnoj mreži, imao sam pristup medicinskim izvješćima, prezentacijama, člancima, studijama objavljenim u nekim od najprestižnijih svjetskih medicinskih publikacija.*.
Facebook i grupa “Za ili protiv obaveznih cjepiva”
Prije godinu dana slučajno sam naletjela na Facebook grupu “Za ili protiv obaveznih cjepiva”. Već sam imala dosta informacija o problemima mog djeteta i sumnjala sam da su mu cjepiva nekako zakomplicirala stanje, u kombinaciji s bakterijskom infekcijom iz rađaonice, genetskom predispozicijom za alergije itd. Budući da sam bila u ovoj grupi, upoznala sam izuzetno inteligentne, obrazovane i informirane roditelje. Dojmila me se opsežna baza podataka o cjepivima koju su upravo ti roditelji napravili tako da je svatko tko želi znati i dobiti objektivne informacije može brzo i lako pronaći. Na jednom mjestu prikupljeni su propisi, letci, izvješća i znanstvene publikacije na temu cjepiva.
Sve ove ljude ujedinila je jedna stvar – zahtjev za informiranim izborom o zdravlju svoje djece. Ne malo (gotovo 14.000 ljudi) društvo, vrlo često kritizirano i neshvaćeno od strane sugrađana i nadležnih, ali društvo inteligentnih i načitanih ljudi, koji podržavaju svakoga tko želi dobiti potpunu informaciju o zdravstvenim vlastima u Bugarskoj ne pružaju**.
„Nerazumne“ majke ili čitajući roditelji
Posljednjih mjeseci tema cjepiva postala je iznimno aktualna – pojavile su se informacije o nestalim cjepivima, o donacijama cjepiva, o slučaju “nestajanja” bolesti zbog necijepljene djece, o djeci oštećenoj cjepivima. Gotovo svaki medij koji drži do sebe organizirao je debatu “Za ili protiv obaveznih cjepiva”, koja je uvijek završavala činjenicom da u Bugarskoj “nema” zabilježenih komplikacija od cjepiva i da su oni koji su protiv cjepiva skupina “nerazumnih internetskih majki”. kome je dosadno, pišu po forumima”.
Ono što sam saznao zadnjih mjeseci je da postoji skupina roditelja koji stvarno traže informacije iz ozbiljnih izvora na internetu o cjepivima – koji su sastojci, koja su ispitivanja provedena na njima, koje su nuspojave (ali gdje još mogu čitati ?Ali internet radi i u 2 ujutro, kad djeca spavaju, pospreme igračke i operu suđe).
Svaki dan, preplavljeni reklamama za dječje proizvode, mi roditelji tražimo informacije: čitamo o specifičnostima amortizera u dječjim kolicima; za najsigurnije marke dječjih sjedalica; o sadržaju BSP (bisfenola) u bocama; o pubertetu djece….. čitamo, čitamo, uspoređujemo proizvode, čitamo… Zašto ne čitati o cjepivima?
Tu je dužnost i odgovornost države da nam pruži sve informacije o cjepivima – objektivne, potpune i nemanipulirane. Informacije koje pokazuju ne samo za što su cjepiva korisna, već i o njihovom sastavu i mogućim nuspojavama, uključujući i one najteže. Pružiti ove informacije svakom roditelju kako bi mogao donositi informirane odluke o zdravlju svog djeteta. „Nerazumne“ majke ludo i bezrezervno vole svoju djecu i borit će se zubima i noktima za njihovo zdravlje i život.
Vodi li država računa o našoj djeci?
U nedavnim raspravama na temu prava na izbor cijepljenja, medicinski stručnjaci sugeriraju da je država ta koja bi trebala donijeti tu odluku (u slučaju obvezivanja cijepljenja) te da se tako važna odluka ne može povjeriti „nespecijalisti“ u licu roditelja.
U modernim razvijenim društvima pravo na izbor i nepovredivost osobe su imperativ. U Bugarskoj je pristup cijepljenju autoritaran i protivan pravu na informiranost i izbor koje jamči europsko zakonodavstvo.
Nisu li roditelji ti koji najviše žele da im djeca budu zdrava? Zašto im se ne bi dalo pravo na informirani pristanak, kao što je to slučaj za sve druge medicinske intervencije? Informirani pristanak znači da nakon primanja potpunih informacija o prirodi postupka i glavnim rizicima povezanim s njim, roditelj odlučuje hoće li ga provesti ili ne.
U zemljama s potpuno preporučenim cjepivima u kalendaru (Njemačka, Velika Britanija, Rusija, Irska, Austrija, Španjolska, Portugal, Švicarska, Luksemburg, Island, Nizozemska, Norveška, Švedska, Finska, Danska, Grčka, Cipar, Estonija, Bjelorusija, Litva ) ostvaruje visok obuhvat procijepljenosti bez sankcija i ograničenja u slučaju odbijanja cijepljenja. Nema razloga vjerovati da bi ovdje bilo drugačije. Neka država da mogućnost roditeljima da se brinu o svojoj djeci bez administrativnih ratova.
0,001% rizika ili 100% rizika
Proteklih godinu dana susrela sam se s roditeljima djece s kožnim problemima, s autoimunim bolestima i svim drugim komplikacijama koje su opisane u letcima. Prema izjavama sudionika televizijskih debata, cjepiva gotovo da nemaju nuspojava, a čak su i službeno registrirani slučajevi nuspojava pojedinačni. Ali to zvuči prilično neozbiljno u svjetskoj praksi. U mnogim zemljama postoje posebni registri za komplikacije nakon cijepljenja, gdje svaki roditelj može podnijeti prijavu i tako se prikuplja zbirna baza podataka. Postoje i sredstva za kompenzaciju žrtvama cjepiva. Sve nuspojave opisane su u njihovim letacima. Da, istina je da mnogi od ovih učinaka imaju 0,001% vjerojatnosti, ali kada se to dogodilo meni, vjerojatnost je postala 100%. Imam sveučilišno iskustvo u statistici i mogu procijeniti što znači vjerojatnost od 0,001%, ali moje me životno iskustvo naučilo da suhoparna statistika jako boli kad se meni dogodi.
Kolektivna odgovornost ili roditeljska neodgovornost
Tko može reći dokle seže osobna odgovornost prema sebi i gdje počinje odgovornost prema društvu? Kad smo muž i ja doma s djetetom koje ne može spavati od svrbeža, bolova i ranica, postoji li predstavnik države da nas podrži, drži dijete s nama za ruke i ljuljuška ga do beskraja, da provedemo još jedan neispavan noć i dočekaj jutro?! Neodgovorno je da roditelji imaju super znanja o dječjim kolicima i visokim stolicama, a krajnje neinformirani o nuspojavama cjepiva.
Bugarsko društvo mora imati pravo na izbor, informirani pristanak i privatnost, koji su im oduzeti u vezi s cjepivima.
* Napomena 1: Ovo je mjesto za napomenuti da nisam pročitao ništa o ovoj temi na forumima bg–mama. Znam jezike i uz puno čitanja naučio sam razumjeti i stručni medicinski jezikteratura.
** Napomena 2: Svi hejteri koji će komentirati gornje retke mogu to učiniti samo ako imaju barem jedno dijete i nakon što pogledaju popis materijala u “datotekama” grupe ()
