Osobi bez djece koja iz raznih razloga nije imala potomstvo, koja to ne planira učiniti, često je teško govoriti o djeci. Ali ljudi oko nas tu i tamo pokreću takve razgovore, govoreći da je dijete potrebno da bi se u starosti imalo kome dati čašu vode.
Čini se da bi takvi razgovori trebali biti korisni i potaknuti vas na razmišljanje o potomstvu. Ali to se ne događa uvijek.
Ponekad pojedinca živciraju samo razgovori o djeci i uporne ponude da ih ima. To se može objasniti s nekoliko razloga.
Reproduktivni pritisak
Razgovor o djeci, o tome zašto ih nema, o potrebi da ih imate, rijetko je miran. Pritom se često daju savjeti, što je samo po sebi neugodno, jer ih nitko nije tražio.
I okolina može izraziti zahtjev za rađanjem, koji uglavnom prelazi sve granice, jer nitko ne može kontrolirati tuđi život.
A to neće biti ugodno za pojedinca, jer na njega vrše pritisak, pokušavajući upravljati njegovim reproduktivnim zdravljem.
Osjećaj obveze
Često se osoba naziva onom koja će dati vodu svojim roditeljima u starosti. Naravno, pojedinac će se brinuti za mamu i tatu, ali još uvijek neće moći adekvatno percipirati takve izjave.
Osjećat će da je na njemu pritisak, da mu se povjeravaju neke obveze. Ne čini mu se da će njegovo dijete, ako se pojavi, biti sretno na ovom svijetu, jer će i njega netko natjerati na nešto.
Podsjetnik na smrt
Svatko je smrtan, što svi odrasli razumiju, ali nitko ne voli da ga se na to podsjeća. Kad čovjeku počnu pričati o djeci, o čaši vode koju će mu dati, on odmah pomisli da će doći smrt, da će otići s ovoga svijeta.
To mu neće popraviti raspoloženje. Bit će tužan, brinut će se radi li sve u životu kako treba, propušta li nešto važno.
Svi ovi razlozi tjeraju nas na negativan stav prema razgovorima o djeci. Zbog njih se pojedinac iritira kada mu se postave takva pitanja.