Slavljenje Božića uz strah od zračnog napada. 33-godišnjak Iryna Dmytrivna Sych pokušava napraviti nešto od toga i ove godine. Ukrajinci ulaze u drugi Božić sa svojom zemljom u ratu. “Sirene se mogu oglasiti bilo kada.”
Božić u Ukrajini
“Za mene je Božić sveto vrijeme kada se okupljamo kao obitelj da razgovaramo, prisjećamo se prošlosti, igramo društvene igre i darivamo jedni druge. U Ukrajini Božić uglavnom znači provesti ugodnu večer s najdražima”, kaže Iryna u Graziji. “Tako idem sa svojim mužem Artem i trinaestogodišnju kćer Alice za stolom imati obilan obrok. Prema tradiciji, naša večera sastoji se od dvanaest jela koja simboliziraju dvanaest apostola”, kaže ona.
“Mi smo tek nedavno počeli slaviti Božić 25. prosinca, baš kao što to radite u Nizozemskoj,” nastavlja Iryna. “Praznik je u Ukrajini uvijek bio 7. siječnja, na koji dan mnogi pravoslavni kršćani slave Božić. Sada ga slavimo 25. prosinca kao i na Zapadu. Zašto? Jer ne želimo više ništa s Rusijom Putin napao našu zemlju”, objašnjava ona. “Rusi slave Božić u siječnju, pa mi ne. Ne želimo više imati ništa zajedničko s njima. Zato više ne govorimo ruski. Ruski je bio glavni jezik za većinu ljudi u našem gradu, ali sada govorimo samo ukrajinski iz principa.”
Rovovi
“Živimo u predgrađu Dnjepra, trećeg najvećeg ukrajinskog grada na istoku zemlje. Ovdje živi više od milijun ljudi. Da li je sigurno? Nigdje u zemlji nije sigurno”, kaže Iryna. “Trenutno nema prekida struje, ali ako sutra bude zahvaćena mreža, mogli bismo opet danima ostati bez vode, svjetla i grijanja. Ako uzmete u obzir da se zimi ovdje može poprilično smrznuti tijekom dana, možete zamisliti koliko je to intenzivno”, kaže ona. Obitelj stoga vrši potrebne pripreme. “Uvijek imamo vodu i svijeće na zalihama, imamo power bank, toplu odjeću i puno deka. Srećom, imamo svoje pse, žive grijače s kojima se možemo maziti.”
Zbog rata u zemlji, praznici više nisu ono na što je Iryna navikla. “Naravno da je Božić drugačiji nego prije rata, sve je drugačije. Praznici nisu svečani kao kad je bio mir”, kaže ona. Ipak, ona ostaje pozitivna. “Mi to najbolje iskoristimo, pa kitimo božićno drvce. I dalje se okupljamo s najdražima i uživamo u međusobnom društvu. Ali uvijek su nam u pozadini dječaci koji su sada u rovovima i ljudi koji nemaju više ništa jer im je kuća bombardirana. Također mislimo i na naše sunarodnjake koji žive na područjima pod ruskom okupacijom. U međuvremenu, sirene – sirene za zračnu uzbunu – često se pale, što je zastrašujuće. Tako da praznici ostaju nabijeni: ni na sekundu ne zaboravljamo da je rat.”
Čitati dalje? Iryninu cijelu priču možete pročitati u najnovijoj Graziji, sada u trgovinama!
Tekst: Eva Munnik | Slika: Privatno vlasništvo Iryne