Zeljasta biljka, višegodišnja, česta u grčkom selu. Prirodno raste u planinskim područjima, sve dok ima vlage. Stabljika joj doseže visinu od 1 metra dok su cvjetovi mali i bez mirisa. Cijela biljka prekrivena je žljezdastim dlačicama koje u dodiru s kožom izazivaju svrbež.
To je zbog otrovne tekućine, koju sitne iglice sadrže, ali se uništavaju kuhanjem ili pečenjem. Cvate tijekom ljeta (gdje god skupljamo rukavicama).
Djelovanje koprive zabilježili su Krizip, Aristofan i Hesiod, dok su se u rimsko doba legionari trljali njezinim listovima kako bi se ugrijali. Također se koristio kao diuretik i laksativ. Hipokrat (460.-377. pr. Kr.) prvi je svrstao koprivu među biljke “panaceje” (imaju višestruku primjenu) i preporučio koprivu za liječenje 61 bolesti.
Grčki liječnik Galen u svojoj knjizi “De Simplicibus Medicamentis ad Paternainum (espurio)” preporučio je koprivu kao diuretik, laksativ i za liječenje ugriza pasa, gangrene, oteklina, krvarenja iz nosa, prekomjerne menstruacije, za bolesti vezane uz slezenu, pleuritis, upala pluća, astma, čirevi u ustima i u liječenju rasta kose.
U srednjem vijeku kopriva se koristila za liječenje herpesa, zatvora, suhe bolesti što je vjerojatno značilo probleme sa sinusima ili plućima, sluznicama i kožom. Indijanci su koristili koprivu za liječenje akni, proljeva i infekcija mokraćnog sustava.
Sadrži
Vitamin A (više od mrkve), B1, B2, B3 i B5, K, E, dosta vitamina C. Također je dobar izvor kalcija, željeza, folne kiseline, kalija, mangana, magnezija, fosfora, selena i cink i mnoge druge važne elemente u tragovima. Njegovo lišće sadrži mravlju kiselinu, klorofil, serotonin, acetilkolin, glukokinone i tanine.
Nedostatak oksalne kiseline čini ga pogodnim za osobe koje pate od anemije, jer se bez oksalata apsorbira veća količina željeza. Osim toga, ima visok sadržaj vitamina C koji pomaže još boljoj apsorpciji željeza.