Stanislava Churinskyene je specijalistica za rani razvoj djece, članica Bugarskog društva za zrakoplovnu, pomorsku i svemirsku medicinu i predsjednica udruge “Svaka riječ” koja se bavi ranom intervencijom za djecu s poteškoćama u razvoju.
Ove godine Udruga Svaka riječ predstavila je svoje istraživanje o fiziološkim aspektima problema u razvoju djeteta. Prezentacija “Otrovni metali u bugarskoj djeci iz autističnog spektra” bila je dio programa VIII Farmaceutskog kongresa (27. – 30. travnja) u Sofiji i Međunarodne konferencije “Autistični spektar – moderne dijagnostičke i terapijske smjernice” (9. lipnja – 10) u Sofiji. Stanislava Churinskyene posebno za čitatelje “Doktora” govori o ulozi toksičnih metala u nastanku problema u razvoju djece.
– Gospođo Churinskyene, postoje li fiziološki razlozi za autizam? Koje su nove studije koje provodite i njihovi rezultati?
– Dugi niz godina u Europi je postojao ozbiljan otpor prema tezi da poremećaji iz autističnog spektra i druge vrste neurorazvojnih poremećaja imaju fiziološki uzrok s metaboličkim, endokrinim i drugim čimbenicima. Stoga u konzervativnoj Europi s tom djecom rade samo logopedi i psiholozi. Nažalost, još uvijek postoje stručnjaci u bihevioralnim i medicinskim znanostima koji tvrde da nema dokaza o preopterećenosti toksičnim teškim metalima kod djece s autizmom. Ali to nije istina.
Već više od 15 godina u SAD-u i drugdje u svijetu provode se istraživanja koja dokazuju upravo suprotno. Sve vrste istraživačkih platformi odavno su dokazale vezu između određenih metaboličkih poremećaja i problema u razvoju. I mi iz Udruge “Svaka riječ” smo zajedno s dr. Mariom Savchevom iz “Biomedike” proveli takvo istraživanje.
Dr. Savcheva je iskusna liječnica koja razumije što ne bi trebalo biti prisutno u djetetovom organizmu i uzrokuje razvojni poremećaj te što nedostaje, a potrebno je za pravilan razvoj djeteta. Istraživanje koje smo ove godine predstavili na međunarodnim medicinskim forumima bilo je o ulozi toksičnih metala u razvojnim problemima.
Istraživali smo toksično opterećenje teškim metalima kod bugarske djece s poteškoćama u razvoju. Radili smo i prije istraživanja o toksičnim metalima, ali u kosi, djece s autizmom, što smo predstavili na međunarodnoj toksikološkoj konferenciji. U međuvremenu je genetičarka dr. Tanya Kadiyska počela mjeriti količinu toksičnih metala u urinu i uvela te studije u Bugarskoj. Stoga smo se posljednjih godina u potpunosti usredotočili na proučavanje toksičnih metala u mokraći bugarske djece.
– Kakve su probleme ta djeca imala i što su rezultati pokazali?
– Prikupili smo 50 djece od 2 do 14 godina (45 dječaka i 5 djevojčica) s umjerenim do teškim simptomima autističnog spektra, potvrdivši ozbiljnost razvojnih poremećaja međunarodno certificiranim testovima. Tu smo djecu pratili od listopada 2020. do prosinca 2022. Mjerili smo razine toksičnih metala u drugom jutarnjem uzorku urina, bez provokacije, odnosno bez da su djeca uzimala kelator da bi se toksični metali pojavili. Naravno, ta djeca nemaju amalgamske plombe. Nitko ih više ne koristi.
Filiz Alendarova: Barokamera ima dobar učinak na djecu s autizmom
Najzanimljivije u rezultatima je da je 48 od ukupno 50 ispitane djece imalo značajno povećanu razinu volframa – od 3 puta do 80 puta iznad norme. Pretražili smo svjetsku bazu podataka o ovom pitanju i nigdje nismo pronašli intoksikaciju volframom.
– Odakle taj volfram u bugarskoj djeci?
– Volfram je otrovan kada ga u organizmu ima iznad norme, ali donedavno se vjerovalo da ne migrira u tlu i vodama. Zbog toga su u vojnoj industriji, gdje god je to bilo moguće, uran zamijenili volframom. Međutim, pokazalo se da volfram ne samo da migrira u tlo i vodu, već i da je Bugarska dom jednog od najvećih rudarskih poduzeća volframa u Europi. Ovo može objasniti prekomjerne razine volframa u bugarskoj djeci.
Naišli smo na studiju koja je dokazala da su laboratorijski štakori nakon izlaganja intoksikaciji volframom odjednom pokazali povećanu potrebu za kretanjem i počeli izvoditi nevoljne pokrete koje bismo kod ljudi nazvali tikovi ili samostimulacija. A problem djece s nekom vrstom problema u razvoju autističnog spektra su upravo stalno ponavljani kompulzivni pokreti i velika potreba za kretanjem, što psiholozi nazivaju hiperaktivnošću.
Stanislava Churinskyene
U našem istraživanju, 48 djece je imalo povišene vrijednosti volframa, 28 djece s povišenim niklom, 15 s uranom, 15 s cezijem, 11 s titanom, 11 s olovom i 11 s živom. Jedno dijete pokazalo je prisutnost samo jednog otrovnog metala. Najviše je djece s po četiri toksična metala, imamo i 5 djece s prisutnošću 10 različitih metala.
Takvo zadržavanje toksičnih metala događa se samo kada je dijete genetski predisponirano. Kod djece iz uzorka na prisutnost toksičnih metala u urinu i kosi pronašli smo mutacije gena vezane uz metilaciju i uklanjanje toksičnih tvari, odnosno genetski poremećaj procesa detoksikacije.
Htjeli smo saznati postoji li odnos između količine otrovnih metala zadržanih u tijelu i težine simptoma autizma i drugih razvojnih problema. Otkrili smo da djeca s blažim poremećajima ponašanja zadržavaju manje metala. Što je više različitih metala u tijelu, to je veća težina poremećaja.
Teški metali uništavaju i zdravlje i razvoj ljudskih bića. Što se ranije u životu akumuliraju toksični metali, to brže uočavamo neželjene razvojne abnormalnosti.
– Kakva oštećenja uzrokuju pojedini metali?
– Primjerice, nikal se u svjetskoj literaturi opisuje kao izravno povezan s regresivnim autizmom. Od jedne godine i dva-tri mjeseca do dvije godine neka djeca dožive gubitak vještina. Do tog trenutka dijete je pokazivalo na predmete i ljude, izgovaralo riječi i ponavljalo ih, mahalo za pozdrav i zbogom, ali je u nekom trenutku izgubilo kontakt očima, nije se odazivalo na svoje ime itd. Roditelji 23 od 28 djece kod kojih smo pronašli retenciju nikla prijavili su rani gubitak već postignutog razvoja.
Svi metali usporavaju razvoj živčanog sustava. Jedna od prvih američkih studija pokazala je da živa remeti mijelinizaciju živaca, odnosno njihovu obloženost mijelinskom ovojnicom. Ali isti učinak ima svaki metal koji se nakupi iznad norme u tijelu bilo kojeg djeteta s genetskom nesposobnošću detoksikacije.
A kada je u tijelu više metala, oni međusobno potenciraju svoj učinak, odnosno pojačavaju ga. Zatim promatramo oštećenje živčanog sustava, crijeva i osovine crijevo-mozak, neuromedijaciju, cikluse serotonina, dopamina i histamina. Otrovni metali oslobađaju histamin iz stanica – one su osloboditelji histamina. A izljevi histamina rezultiraju hiperaktivnošću, poremećajima spavanja itd.
Otrovni metali utječu praktički na sve u djetetovom organizmu, uključujući rad žlijezda s unutarnjim lučenjem, crijeva, središnji živčani sustav itd.
Ono što toksične metale čini posebno štetnima je poremećaj ravnoteže minerala, vitamina i drugih čimbenika kao što je faktor rasta mozga. Budući da metali ulaze u tijelo putem minerala. To je takozvana ionska mimikrija.
Autizam se različito manifestira kod djevojčica
Svaki otrovni metal, nakon što uđe u tijelo, neko vrijeme oponaša – ponaša se kao koristan element u tragovima. Primjerice, kadmij iz tijela roditelja pušača može prijeći u tijelo djeteta, istisnuti cink i nakratko se ponašati kao cink. Međutim, cink je vrlo važan za štitnjaču, upravljanje inzulinom itd. A njegov nedostatak izravno oštećuje važne tjelesne funkcije.
Trebam pojasniti da prisutnost toksičnih metala nije jedini fiziološki problem djece s poteškoćama u razvoju, već središnji problem. Dakle, testiranje toksičnih metala može se koristiti kao dijagnostički alat za prepoznavanje poremećaja iz spektra autizma.
– Postoji li način detoksikacije od teških metala, iako ta djeca genetski imaju problem detoksikacije?
– Postoje takve metode, zahvaljujući kojima se stanje djece ne samo popravlja, već se ona potpuno oporavljaju. Ali takvo izbacivanje povećanih toksičnih metala iz tijela treba raditi krajnje pažljivo, od strane ljudi koji znaju što rade. Jer postoje dosta kontroverzne prakse, od kojih je jedna venska kelacija.
U ovom se postupku dugotrajno intravenozno daju kelatori koji se vežu za toksične metale i izvlače ih iz tijela. Problem je što kelacija nije selektivna i izvlači ne samo toksične metale, već i korisne minerale – cink, selen, magnezij, natrij, kalij. Dakle, venska kelacija remeti ravnotežu minerala. Djeca koja su podvrgnuta venskoj kelaciji tada idu u neku vrstu regresije, dalje nazaduju u razvoju.
Postoji mogućnost da se djetetu daju male doze kelatora dulje vrijeme, ali od strane iskusnog stručnjaka. Istovremeno se dodaju i minerali koji su deficitarni. Na taj način ne dolazi do regresije u razvoju djeteta, a uz ublažavanje toksičnog opterećenja dolazi i do napretka u razvoju.
Treća metoda je najmodernija i uglavnom se prakticira u Americi. Temelji se na radovima znanstvenika Paula Egga i predstavlja normalizaciju mineralne ravnoteže davanjem korisnih minerala u kelatnom obliku, koji tjeraju toksične metale da neškodljivo napuste tijelo. Metoda je stigla i do Bugarske, s njom već postoji vrlo pozitivno iskustvo.
Navest ću primjer svog sina kojemu su psihijatri prošle godine službeno dijagnosticirali autizam. Sinu smo davali minerale u kelatnom obliku oko godinu i pol dana i tako smo riješili problem toksičnih metala u njegovom tijelu. Dijete je uspjelo dobiti minerale koji su mu godinama nedostajali i zadržati ih u tijelu jer su mu davani u ispravnom obliku.
Međutim, iznimno je važno da se otrovni metali ispiraju u zdravim crijevima. Naravno, kod djece iz autističnog spektra crijeva ne mogu biti potpuno zdrava, s obzirom da postoji toksično opterećenje teškim metalima. Ali moramo izabrati zlatni trenutak kada je crijevna propusnost zatvorena i kada nema infekcija klostridijama i kandidom.
Mara KALČEVA