Ima li pamćenje granice, u kojoj dobi pamtimo informacije, koje se informacije bolje pamte i druge zanimljivosti.
1. Postoji li ograničenje informacija koje mozak može zapamtiti?
Na ovo pitanje je prilično teško odgovoriti jer ne znamo kako mjeriti veličinu memorije, jer neke memorije zauzimaju više elemenata i složenije su, dok su druge zaboravljene i oslobađaju memorijski prostor.
No, čini se da pamćenje nema objektivnu granicu, a ako je i ima, ne treba je se bojati, jer je ionako nećemo moći ispuniti.
Ako se ljudski životni vijek značajno poveća, hoćemo li moći preopteretiti svoj mozak informacijama? Ne znam, pitajte za 100 godina”, rekao je Paul Reber, profesor psihologije.
2. Je li dječje pamćenje bolje od odraslih?
Nažalost, dječje pamćenje je lošije od pamćenja odraslih. To je zato što dio mozga koji se zove hipokampus ima najveći utjecaj na formiranje sjećanja, a taj dio mozga kod djece još nije u potpunosti razvijen.
3. Od koje godine života počinjemo pamtiti?
Istraživanja pokazuju da se prva sjećanja prizivaju već u drugoj godini života. Imamo malo uspomena iz ranog djetinjstva zbog nerazvijenog govora. Kasnije se pamćenje postupno poboljšava i pamtimo sve više i više.
4. Kada počinje gubitak pamćenja?
Pad pamćenja prirodni je dio procesa starenja i opaža se i kod životinja i kod ljudi. Promjene u sposobnostima pamćenja ne bi se trebale promatrati do dobi od 50 godina. U pravilu, pamćenje mnogih ljudi ostaje snažno do 70. godine.
5. Je li moguće trenirati pamćenje na isti način kao i mišićne skupine?
Nažalost, i na ovo pitanje odgovor je negativan, iako je većina ispitanika u istraživanju norveškog Magnussena 2006. godine bila suprotnog mišljenja.
U nekim sportovima, kao što je šah, vidimo da velemajstori mogu reproducirati partije koje su se igrale prije mnogo godina, ali njihova su sjećanja ograničena na šahovske partije.
Studije sa šahistima pokazale su da velemajstori ne rade ništa bolje u drugim zadacima pamćenja od, na primjer, morskih kadeta.
6. Ponekad ljudi koji su postali sudionici dramatičnih događaja kažu da se ničega ne sjećaju.
Može li se ovo dogoditi? U psihoanalitičkoj paradigmi postoji mehanizam koji se zove isključenje, gdje se određene informacije guraju iz svijesti u podsvijest, ali se ne pojavljuje u trenutnim istraživanjima pamćenja jer nije potvrđeno kod ljudi koji su doživjeli stvarna traumatska iskustva.
Ponekad se zaboravljanje takvih događaja može povezati s opijanjem drogom ili alkoholom.
Isključivanje iz sjećanja opovrgavaju i istraživanja koja uključuju ratne veterane, koja tvrde da se sva traumatična sjećanja, naprotiv, bolje pamte i ometaju njihov život.
Istraživanja o seksualnom zlostavljanju djece pokazuju da se značajan dio djece ne sjeća da su silovani kao djeca. Teorija koju su iznijeli istraživači sugerira da je to zbog činjenice da se aktivira obrambeni mehanizam koji pomaže preživjeti, ne sjećati se traume i nastaviti se razvijati.
7. Ponekad ljudi svjedoče dramatičnim događajima.
Znači li to da se takvi događaji pamte bolje od svakodnevnih? Ne postoji jasan, izravan odgovor na ovo pitanje.
Neki autori tvrde da takvi događaji proizvode emocionalne reakcije koje mogu ometati kvalitativni mehanizam za promatranje događaja, u kojem slučaju se takvi događaji ne pamte bolje od svakodnevnih događaja.
No, drugi autori tvrde da se takvi događaji često prepričavaju prijateljima i ponavljaju u mislima, pa je moguće da se pamte bolje od običnih svakodnevnih događaja.
8. Zašto zaboravljamo?
Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan – sjećanja nestaju jer ih ne koristimo.
