Američka psihoterapeutkinja, poznata po svom pristupu obiteljskoj terapiji, Virginia Satir govorila je da su čovjeku potrebna četiri zagrljaja dnevno da preživi, osam da živi dobro i dvanaest da bude sretan.
Nužnost i presudnu važnost zagrljaja potvrđuju i rezultati istraživanja na djeci koja su odrastala u sirotištu, koji su pokazali da je skupina djece koja je svaki dan primala zagrljaje odgajatelja u tri kratka susreta s njima, bolje prezentirala pokazatelji rasta i manja osjetljivost na bolesti, u usporedbi s drugom djecom.
Navedeno ističe u razgovoru za APE-MPE psihijatar-psihoterapeut Iakovos Martidis, ističući kako je sve to kompatibilno s nedavno objavljenim rezultatima 80-godišnjeg harvardskog istraživanja koji otkrivaju da je ono što ljude čini sretnima kvaliteta odnosa. koje imaju s drugima, a ne slavu, novac i ljepotu.
„Važnost zagrljaja u našim životima je odlučujuća, bilo da smo djeca ili odrasli. Grljenje znači prihvaćanje, ohrabrenje, ljubav i osnovna je ljudska potreba. Kada se ljudi nježno grle, oslobađaju hormon oksitocin koji je povezan s osjećajem smirenosti, dok se smanjuje razina kortizola koji se smatra hormonom stresa.
Na isti način, međutim, razgovor poput “bravo”, “sretan sam zbog tebe”, “dobro je biti s tobom”, “kako si ukusno jelo napravio” također može djelovati. Sve su to “zagrljaji” i nažalost obično smo dosta škrti s ovakvim reakcijama. Ne kažemo lako “hvala”, ne ističemo lako pozitivan dio drugoga. Obično ukazujemo na sve što nije u redu s nama,” objašnjava gospodin Martidis.
Percepciju koja je vladala u prošlosti karakterizira kao vrlo pogrešnu te poziva roditelje da ne grle djecu jer će biti razmažena. “Bebe ne žele samo zagrljaj, one ga trebaju. A kad nešto žele, to izražavaju plačem.
U tom trenutku, ako ne dobiju zagrljaj, osjećat će se bespomoćno, nesigurno i usamljeno te će se osjećati kao da ne mogu vjerovati vlastitom roditelju”, kaže ona. Dodaje i da posljedice uskraćenosti zagrljaja prate ljude iu njihovim odraslim životima jer im je posebno teško, budući da nisu mogli vjerovati svojim roditeljima, vjerovati drugim ljudima.
Prema riječima g. Martidisa, dodir i zagrljaj koji roditelji pružaju svojoj djeci stimulira dječji organizam i pomaže im u njihovom zdravom psihosomatskom razvoju. Na široj razini, dodir je bio u središtu tretmana kao što je terapijsko jahanje primijenjeno na motoričku i socijalnu rehabilitaciju osoba sa i bez invaliditeta i ima koristi u poboljšanju njihovog zdravlja i života. Indikativno je, uostalom, o ulozi i važnosti zagrljaja, bilo fizičkih ili psihičkih, referenca Majke Tereze da “mnogo ljudi umire za zalogaj kruha, ali više je onih koji umiru za kap ljubavi… “.
Danas, za razliku od prošlosti, kada je prethodnim generacijama prioritet bio opstanak, interes roditelja – i ne samo – usmjeren je na pitanja poput važnosti zagrljaja, a mnogi se s tim pitanjima obraćaju stručnjacima. Tu su i relevantna znanja, informacije i raspoloženje svijeta, činjenica koju g. Martidis smatra ohrabrujućom kako bi se unaprijedilo znanje ljudi o samima sebi, njihov odnos s njima i, samim time, kvaliteta odnosa među ljudima.
“Mi smo za nas najvažnija osoba na svijetu. Nosimo ga 24 sata dnevno, kao kornjača svoj oklop. Bitno je razumjeti njegove potrebe, zadovoljiti njegovu dušu, jer ako to ne učinimo imat ćemo problem. Ako smo dobri, bit ćemo dobri i s vlastitim ljudima i kvaliteta naših odnosa s njima odredit će kvalitetu naših života. Osmijeh, kimanje s razumijevanjem, čin dobrote može nas ispuniti“, dodaje znakovito.
RES-EMP