Zločin u Staroj Zagori s Georgijem Georgievim, koji je lažnim nožem izrezao, unakazio i obrijao 18-godišnju Deborah, šokirao je cijelu Bugarsku. Djevojčica je dobila ne samo 400 šavova, već i psihičku traumu, zbog koje nije govorila više od mjesec dana.
Ne samo da je zločin šokirao ljude, već i činjenica da je okvalificiran kao lakša tjelesna ozljeda i Georgi je pušten.
Zbog skandala koji je izbio zemljom je zapljusnuo val nezadovoljstva, a organizirani su i spontani prosvjedi u obranu djevojčice. To je također potaknulo zastupnike da prekinu godišnji odmor i vrate se u plenarnu dvoranu na prepravljanje zakona.
Međutim, slučaj nije presedan. Svakodnevno stižu novi izvještaji o strašnim zločinima. Poniženja, premlaćivanja, silovanja, ubojstva – crna kronika, čini se, postaje sve veća.
No je li to stvarno tako?! Je li mentalitet Bugarina kriminalac, jesu li muškarci ili žene skloniji nasilju, može li se izliječiti od psihopata ili sadista, kako žrtve odlučuju pobjeći od zlostavljača i je li posttraumatski stres najveća posljedica za žrtve? Odgovore na sva ova pitanja potražili smo od stručnjaka.
Polina Vasileva je psihologinja i psihoterapeutkinja, s prioritetnim fokusom na rad sa ženama koje su pretrpjele nasilje. Evo kako je odgovorila na naša pitanja:
– Gospođo Vasileva, slučaj izrezane 18-godišnjakinje iz Stare Zagore šokirao je društvo i kao da je pokrenuo val prijava nasilja posljednjih dana. Kako to objašnjavate? Jesu li žrtve skupile hrabrosti da izdaju svoje zlostavljače ili su se agresori ugledali na počinitelja ili oboje?
– Da, slučaj je šokantan i, nažalost, nije jedini. Oštećenje žrtve, osim tjelesne, je i psihičko, uz okrutan udar na ljudsko dostojanstvo. Mentalna trauma takvog sadizma posebno je teška.
Žrtve se još uvijek boje progovoriti kada je riječ o zlostavljanju, njihova je bol nesnosna i nažalost alternativa često ne izgleda bolje. Osim jezivog straha koji prešućuje žrtve nasilja, tu je i nepovjerenje u institucije.
Vidjeli smo iu ovom slučaju propuste u radu pravosudnog sustava i drugih. Nedostatak zakona i odgovarajuće zaštite diskreditira. Još veći postotak žrtava bullyinga šuti.
U konkretnom slučaju, osoba bliska obitelji odlučila je izaći u javnost sa slučajem, a to se pokazalo presudnim u kasnijim događajima kojima smo svi svjedočili posljednjih dana.
Apel cijelom društvu ostaje isti – ne okrećite glavu, ne prolazite, pomozite na vrijeme. Spašava živote.
Što se tiče agresora koji imitiraju počinitelja, takvo poistovjećivanje i imitiranje je primjetno, pogotovo kada u državi vlada bezakonje i nema hitne i oštre akcije kojom se kriminalci sijeku u trenu.
Nažalost, iu ovom slučaju stvari su se dogodile nakon kapuljače. Borba jest i treba biti za prevenciju i sprječavanje ovakvih tragedija.
– Postoje li specifični faktori i koji oni mogu pretvoriti osobu u nasilnu osobu?
– Vjeruje se da sve počinje u djetinjstvu. „Super ego“, koji je posebno važan za muškarce, te odnos s ocem, budući da su većina počinitelja nasilja muškarci. Postoji “slabi superego” oca, “normalni superego” i supermoć – “strogi superego”.
Kakvi se dječaci mogu formirati? Sa “slabim superegom” to znači da nema pravila. Otac nije zainteresiran za svoje dijete, ponekad je fizički i/ili psihički odsutan.
Tada dijete, koje je već zašlo u odraslu dob, počinje imati problema s autoritetima, svojim nadređenima na poslu, nepoštivanjem pravila, nepoštivanjem normi.
To se događa jer nije naučeno promatrati ih. Ako ima puno “strogog superega”, obično se grade osobe s psihopatskom strukturom ličnosti, budući da laž postaje glavni obrambeni mehanizam djeteta.
Strogi otac ima pretjerane zahtjeve, izriče kazne, za dijete koje ne ispunjava norme koje on postavlja, na taj način dijete uči spasiti sebe, stvarajući lažne slike i poruke kako bi se oslobodilo pritiska svog oca.
Vodeće u psihopatskoj strukturi ličnosti je to što ne pokazuje nikakvu osjetljivost, empatiju za iskustva drugih, te osobe smatraju da im je sve dopušteno, jer su nekada bile žrtve i patile.
U „normalnom superegu“ oca, ako je on osoba koja ima kriminalnu karijeru, dijete će se vrlo lako uklopiti u ovaj obrazac ponašanja. U ranoj dobi “upijamo” obrasce ponašanja nama važnih osoba, a to su naši roditelji.
– U svakodnevnom životu riječima “psihopat” i “sadist” pridajemo pogrešno značenje. Kada je osoba psihopat, kada sadist i može li se promijeniti?
– Psihopat je osoba koja ima asocijalno ponašanje, atipične emocionalne reakcije, ne pokazuje zabrinutost i empatiju, nema grižnju savjesti za svoje postupke. Psihopati mogu biti simpatični na prvu, ali skloni su ponašati se prijevarno, nemoralno, a nerijetko i nasilno.
Osobine koje psihopat može imati su: impulzivnost, neodgovornost, nebriga za sigurnost, razdražljivost, agresivnost, narcizam, manipulativnost, znaju natjerati druge da rade što žele.
Sadizam je devijacija u seksualnom ponašanju u kojoj osoba izvlači zadovoljstvo iz boli i duševne nelagode koju nanosi drugom biću.
Sadist je osoba koja uživa u nanošenju boli i patnje drugima, sadizam je čin namjernog nanošenja patnje drugima u svrhu zabave ili zadovoljstva.
Ne postoji lijek za psihopate, ali istraživanja sugeriraju da bi ih se moglo lakše kontrolirati ako se njihove devijacije rano otkriju. Psihijatri i kolege psiholozi, psihoterapeuti uglavnom se slažu da je psihopatija neizlječivo stanje.
Sadizam i mazohizam se također ne daju lako liječiti, ali ako osoba to stvarno želi, može postupno promijeniti svoje ponašanje, shvaćajući veliku štetu koju nanosi drugima i sebi.
– Kriminalni gen – može li čovjek pobjeći od svoje sudbine? Postoji li kakav omjer tko je skloniji nasilju prema spolu, dobi, rasi?
– Većina zlostavljača odrasla je u nasilnoj obitelji. U 90% slučajeva ljudi koji postanu nasilni živjeli su u obiteljima u kojima je bilo nasilja.
Svaka osoba koja se nađe u situaciji koja može provocirati stare traume iz prošlosti, kada se osjećala ranjivo, aktualizirano u datoj situaciji, može završiti počinjenjem kaznenog djela.
Bilo je ubojstava u susjedskim svađama, svađama oko parkiranja i ubojstava iz nesmotrenosti. U slučajevima kada se radi o planiranom ubojstvu s motivom duboke osobnosti, obično se radi o osobama koje su imale dramatična iskustva.
Svi nasilni prijestupnici doživjeli su zlostavljanje u djetinjstvu, bilo fizičko, psihičko ili seksualno.
S druge strane, nisu svi koji su u djetinjstvu doživjeli takvo nasilje postali kriminalci. Ovisi o osobnim kvalitetama osobe, o situacijama i okruženju u kojem se nalazi.
– Je li bugarski mentalitet doista takav, navikli smo da “žena šuti, a muškarac zapovijeda”? Azijske i druge kulture također su imale patrijarhat u prošlosti, ali danas se žene tretiraju s poštovanjem i nema toliko slučajeva nasilja.
– Kod nas, nažalost, mačo mentalitet još nije iskorijenjen. Mentalitet odražava narodnu psihologiju društva, njegove vrijednosti i stavove.
Pogledamo li pošteno one koje naše društvo izabere da njime vladaju, uz idole mlađe generacije, bum čalga kulture koja već godinama pokušava istisnuti knjižnice, kazališta, galerije, naći ćemo odgovor zašto je to tako kod nas.
– Koja je razlika između Stockholmskog sindroma, straha od napuštanja i straha/srama koji sprječava žrtve da napuste zlostavljače?
– U Stockholmskom sindromu žrtva se identificira s otmičarem, zlostavljačem. Stockholmski sindrom karakteriziraju: divljenje i naklonost prema osobi koja je počinila protupravne zahvate u osobnost žrtve.
Prigovor ili apatija na pokušaje drugih da ih spase iz situacije u kojoj se nalaze; zaštita otmičara od napada i posezanja, pokušaji ugađanja otmičaru; odbijanje svjedočenja protiv otmičara; odbijanje trčanja i pobuna protiv situacije otmice/nasilja nad osobom.
Osobe sa strahom od napuštanja karakterizira nisko samopoštovanje, ovisno ponašanje, strah od samoće i nemogućnost transformacije u samostalne i neovisne osobe. Oba uvjeta podliježu radu s psihoterapeutom.
– Znamo da ako osoba misli ili govori o nasilju, to ne znači da mu je fizički sklona, ali postoji li način da se prepozna tko će prije napasti drugo biće?
– Kako bismo mogli prepoznati pojedince sklone nasilju, trebamo znati da oni koji psihički zlostavljaju drugu osobu najčešće imaju sljedeće karakteristike:
Sumnja u sebe.
Niska sposobnost kontrole svojih emocija.
Egocentrični su.
Malo empatije.
Niska razina samopoštovanja koja se pokušava podignuti napadanjem i ponižavanjem druge osobe.
Niska tolerancija frustracije.
Oni kontroliraju ljude.
Obično su ljubazni i šarmantni prema drugim ljudima, osim prema svojoj žrtvi.
Nagle promjene raspoloženja, razdražljivost.
Služe se emocionalnom ucjenom.
Ismijavaju se i javno ponižavaju druge.
– Ima slučajeva da ljudi kažu – “pao mi je zastor i zato sam to napravio”. Ima li stres ulogu u ‘premotavanju’ ljudi i izazivanju nasilja. Postoje li tehnike kojima se možemo sami boriti?
– Teški, kronični stres faktor je koji se ne smije podcijeniti. Intenzivna izloženost stresu, tjeskobi, strahu, napetosti čak i najuravnoteženiju osobu može dovesti do privremenog gubitka kontrole nad svojim ponašanjem i mislima.
Kod takvih stanja dobro je na vrijeme potražiti pomoć. Inače se pogoršavaju i ponekad mogu dovesti do fatalnih događaja.
– Može li osoba sama shvatiti da ima problem s nasiljem i kada i kako potražiti pomoć?
– Postoje slučajevi u kojima osoba shvati da ima problem s bijesom i sklonošću nasilju te potraži psihološku i psihoterapijsku pomoć. Ovdje, međutim, radije ne govorimo o osobama s psihopatijama, lišenim samokritike i empatije.
– Mogu li oštrije kazne za agresiju preplašiti takve vrste ljudi sklone nasilju?
– Budući da se počinitelji ovakvih zlodjela često smatraju nedodirljivima, pa čak i većima od zakona, teško da poštuju strože zakonske sankcije.
U svakom slučaju, nekorumpirani pravosudni sustav koji primjenjuje snagu zakona bez žalbe doveo bi do društva koje je manje sklono nedjelima i kriminalu.
– Je li PTSP najveći problem s kojim se žrtve suočavaju? Može li se izliječiti i kako?
– Neminovno je prisutan posttraumatski stres kao posljedica doživljenog nasilja. Za njegovo svladavanje važna je pravovremena reakcija i rad s psihoterapeutom, a po potrebi i s psihijatrom. Njegove najstrašnije manifestacije su gubitak identiteta, disocirana psiha i propadanje.
Osobe koje su doživjele traumatični događaj nikada neće zaboraviti što se dogodilo, ali u idealnom slučaju, dobrim spletom okolnosti, prirodno ili kao rezultat terapijskog procesa, emocionalni teret i tjelesne reakcije će se smanjiti ili potpuno ugasiti, odnosno učinkovito isključen iz događaja.
Tsanka DONKOVA
/Zdrave.to
Lajkajte zdrave.to i na Facebooku gdje ćete pronaći još puno korisnih i zanimljivih stvari!
