Istraživači rade na “e-nosu” – senzoru mirisa koji može pomoći ljudima koji su izgubili osjet mirisa. Poput kohlearnog implantata koji zvuk pretvara u električni signal koji mozak može obraditi, znanstvenici zamišljaju neuroprotezu koja bi vratila neke funkcije ljudima koji ne mogu prepoznati mirise zbog COVID-19, oštećenja mozga ili starenja.
Ljudski nos ima oko 400 različitih tipova receptora koji otkrivaju molekule mirisa.
Projekt olfaktorne neuroproteze mogao bi biti vrhunac karijere Richarda Costanza, profesora emeritusa fiziologije i biofizike koji je 1980-ih suosnivač Centra za poremećaje mirisa i okusa na Sveučilištu Virginia Commonwealth-VCU u Richmondu, jedne od prvih takvih klinika u Sjedinjene Države.
Nakon godina istraživanja gubitka njuha i istraživanja mogućnosti biološke regeneracije, devedesetih je počeo raditi na hardverskom rješenju.
Ekvivalentne neuroproteze postoje za druga osjetila. Kohlearni implantati najuspješnija su neurotehnologija do danas, s više od 700 000 uređaja ugrađenih u uši osoba oštećena sluha diljem svijeta.
Retinalni implantati razvijeni su za slijepe osobe (iako su neki sustavi bioničkog vida imali komercijalnih problema), a istraživači čak rade na vraćanju osjeta dodira ljudima s protetskim udovima i paralizom.
Međutim, ljudski je olfaktorni sustav nevjerojatno složen. “Olfaktivni sustav ima pristup dijelovima mozga koje druga osjetila nemaju”, kaže prof. Costanzo.
Raznolikost moždanih veza također sugerira da stimulacija olfaktornog sustava može imati druge svrhe osim uvažavanja hrane ili uočavanja curenja plina.
Ipak, prof. Costanzo kaže da je oprezan s reklamama i da ne želi kod ljudi ostaviti dojam da će komercijalni uređaj biti dostupan svaki dan. Ali on želi ponuditi nadu. Tim je trenutno usredotočen na to da senzori otkriju više od nekoliko mirisa i otkriju kako najbolje komunicirati s mozgom.
Fotografija: Carl Steinbrenner